Anksioznost i panični poremećaj

ePsihoterapija 31.03.2013. u Anksioznost, Mentalno zdravlje

„Neobjašnjiv osećaj da smo u opasnosti“

Sigurnost je veoma važan motiv. I pored toga što težimo da povećamo stepen predvidljivosti okruženja u kome živimo, svesni smo da apsolutne garancije sigurnosti ne postoje. Zdravo prilagođavanje podrazumeva sposobnost da tolerišemo izvestan stepen neizvesnosti i anksioznosti koje ta neizvesnost nosi. Trenuci potpune relaksiranosti su retki i nisu svojstveni uobičajenom životnom ritmu. Anksioznost (strepnja, teskoba) se, javlja kao odgovor osobe na promenljivost i neizvesnost, koja je u osnovi životnih teškoća. Neizvesnost je praćena očekivanjem da se može desiti nešto opasno, pri čemu osoba procenjuje da za „to nešto“ nije spremna ili sposobna. Što je veća procenjena vrednost ugroženog aspekta egzistencije, anksioznost je veća. U strahu od opasnosti koje joj prete, anksiozna osoba umanjuje kvalitet sopstvenog života.

Anksiozost je deo normalnog repertoara ljudskog ponašanja, ali produženo ostajanje u stanju anksioznosti nije najoptimalniji način za rešavanje problema. Efikasnija motivacija je ona koja proističe iz zainteresovanosti za sopstvenu dobrobit.

Najpoznatiji poremećaji anksioznosti koji osiromašuju život, blokiraju potencijale i uzrokuju psihičku patnju su: panični poremećaj, opsesivno kompulsivni poremećaj, specifične fobije, socijalna fobija, posttraumatski stresni poremećaj i generalizovani poremećaj anksioznosti.

Napad panike kao manifestacija anksioznosti, je zastrašujuće iskustvo za osobu koja ga doživljava. On nije retkost. Procenjuje se da svaka deseta osoba doživi neki oblik paničnog napada, a ozbiljne epidemiološke studije upozoravaju na povećanje broja osoba koje se suočavaju sa ovim problemom.

Napadi panike su specifičan zastrašujući doživljaj intenzivnog straha i nastupajuće katastrofe praćen brojnim telesnim simptomima. Nastaje naglo, neočekivano. Najčešće traje do desetak minuta nakon čega se spontano završava. Osoba je nakon takvog napada potpuno iscrpljena.

Telom dominiraju simptomi ubrzanog rada srca, nepravilnog pulsa, stezanja u grudima, osećaja gušenja, znojenje, drhtanje, osećaj vrtoglavice i nestabilnosti, mučnina, trnjenje šaka, stopala ili lica, i malaksalost. Doživljaj neposredne životne ugroženost se manifestuje kao strah od nagle i trenutne smrti (infarkt, šlog, gušenje…) i kao strah od ludila i gubitka kontrole (osoba misli da ludi i da će to drugi primetiti, da će pasti, vrištati, početi da priča gluposti…)

Osoba je nemirna, razdražljiva i koristi zaštitna ponašanja (pije vodu, kvasi se vodom, jede slatko, trči u wc, mora da legne…) Zaštitnim ponašanjima osoba daje veliki značaj tako što veruje da ju je takvo ponašanje spasilo. U suštini  takva ponašanja ne dozvoljavaju osobi da se sa strahom suoči, da ga prevaziđe i uveri se da su simptomi straha u suštini potpuno bezopasni.

„Strah od straha“ – panični poremećaj

Za osobu preplavljenu žestokim strahom i osećanjem životne ugroženosti, za koji ne postoji spoljašnji razlog, napad panike predstavlja neobjašnjivo stanje nad kojim nema nikakvu kontrolu.

Pošto nema kontrolu, sama mogućnost da će se desiti novi napad panike postaje izvor brige i straha. Javlja se anticipatorna tj. iščekujuća anksioznost. Osoba se plaši napada za koga veruje da je užasan i da ga ne može još jednom podneti, kao i katastrofalnih fizičkih i psihičkih posledica. Kako se obično dijagnoza se ne postavlja brzo, javljaju se novi napadi panike što povećava strah. Simptomi paničnog straha, koji liče na infarkt srca i probleme kardiovaskularnog sistema: ubrzan rad srca, bol u grudima, nedostatak vazduha… osobu uveravaju da se nešto životno ugrožavajuće događa sa njihovim telom i kreće na lekarske preglede. Nalazi obično ne ukazuju na telesni poremećaj. To  može doneti privremeno smirenje, ali samo do sledećeg paničnog napada. Javlja se sumnja u lekarske nalaze što povećava neizvesnost i anticipatornu anksioznost. Opaske lekara i bliskih osoba „da to nije ništa i da ne brinu“, „da to dolazi iz glave“, sa ciljem da ohrabre pacijenta, nemaju nikakav efekat.

Poslednja faza poremećaja je fobično izbegavanje (agorafobija) svih situacija u kojima se napad može ponovo javiti, bilo iz straha od procene drugih ljudi ili iz straha da u tim situacijama ne može dobiti potrebnu pomoć. Na primer, osoba izbegava da ide u gužve, gde ima utisak da ne može da pobegne. Poremećaj napreduje i u najtežim slučajevima osoba ne može da izađe na ulicu, a na kraju ni u svojoj kući se ne oseća sigurno. Panični poremećaj je devastirajući sa stanovišta socijalnog funkcionisanja.

Kako nastaju napadi panike i panični poremećaj?

Osobe navode da se prvi napad  panike javlja potpuno spontano, ali pažljivija analiza životnih okolnosti često otkriva stanja povišene napetosti i uznemirenosti usled gladi, fizičkog napora, upotrebe psihoaktivnih supstanci ili prekida bliskog interpersonalnog odnosa.

Uobičajeno je da se nivo fiziološke uzbuđenosti tokom dana neprekidno menja. To nam obično pomaže da održavamo ravnotežu unutar organizma u stalno promenljivim uslovima spoljašnje sredine. Puls i krvni pritisak variraju, disanje promeni ritam, a mi doživljavamo senzacije u vidu trnjenja, probadanja, kratkotrajnog bola, ubrzanog pulsa, nedostatka vazduha, mučnine ili vrtoglavice… Kada neka osoba neku takvu senzaciju interpretira kao katastrofu tj. kao siguran i jasan znak neke velike opasnosti (Infarkt! Šlogiraću se!Izgubiću kontrolu!), nastaje svojevrsna spirala straha čiji je rezultat panika. Dakle, ključni momenat nastaje neposredno nakon doživljaja telesne senzacije kada osoba tumači doživljene simprome kao katastrofu. Često je taj prvi signal praćen hiperventilacijom, tj. ubrzanim i plitkim disanjem, što ima posledicu poremećen nivo kiseonika u organizmu. Hiperventilacija potencira neprijatne telesne simptome, „potvrđuje“ katastrofičan zaključak – predviđanje da nešto ozbiljno nije u redu i osoba biva preplavljena paničnim strahom.

Obzirom da veliki broj ljudi tokom života doživi bar jedan paničan napad, činjenica je da ne razviju svi panični poremećaj. Kada osoba pravilno interpretira ono što joj se događa, panični napad se više neće ponoviti. Strepnja od novog napada, pri čemu osoba usmerava pažnju na telesne simptome i katastrofično ih tumači, je put koji provocira pojavu novih paničnih napada.

Kako se leči panični poremećaja?

U velikom broju slučajeva prognoza je povoljna. Suočavanje sa strahom i njegovo savlađivanje psihoterapijom, omogućava osobi da ponovo povrati kontrolu  i vrati se ranijem načinu života. Terapijski proces podrazumeva kombinaciju edukacije o mehanizmima nastanka simptoma paničnog napada i tehnikama kontrole simptoma, zatim promenu načina razmišljanja i izlaganje situacijama u kojima se javlja panika, pri čemu uz podršku terapeuta osoba postaje hrabrija i oslobađa se napada panike. Hrabra osoba nije ona koja se ne plaši, nego ona koja živi, radi, voli uprkos strahu.



Pročitajte još:

Panični napad
Da li je psihološki pritisak uvek loš?
Zamke prokrastinacije

3 komentara | Kliknite ovde da ostavite komentar.

Komentari

  • brankica kaže:
      Da li napad panike i anksioznost nekad mogu da nestanu ili se izleče? 8 godina patim i živim sa tim. Kako to definitivno da isteram iz sebe?
  • Milos kaže:

    Brankice, mogu da nestanu i mozes ih isterati iz sebe. To ti ne kazem kao psiholog ili psihoterapeut vec kao neko ko se izborio sa svim tim stvarima za nekih godinu i po dana. Bez lekova za smirenje, bez icega. Kljucna stvar je – posveti se sebi. Posveti se svom strahu, pokazi mu da ga smes gledati u oci. Vodi ga namerno sa sobom uvek i svuda. Razlozi su cesto u okruzenju (negativnom, demotivisucem), mogu biti i u detinjstvu (kompleksi nize vrednosti, nacin vaspitanja…), u nacinu zivota (nezadovoljstvu nacinom zivota, pogresna veza…). Meni je dosta pomoglo pisanje, na primer. Ni slutio nisam sta se sve krilo iza prividno prostih stvari. Evo ti jedan praktican savet. Osluskuj sebe stalno, kako se osecas u bilo kojoj situaciji. Tamo gde pocinjes da se bojis, da panicis ili postajes izuzetno nervozna, tu trazi razloge. Pokusaj da ih razlozis na sastavne delove. Onda su mnogo slabiji kada su razbijeni 😉 Srecno i sa zeljom da se sto pre otarasis toga.

  • ePsihoterapija kaže:

    Da, naravno! Cilj terapije je izlečenje, a rezultati sa lečenjem paničnih napada i anksioznosti su veoma dobri. Terapije preporuke su najpre različiti oblici kognitivno-bihejvioralnih pravaca (KBT, REBT) i sama bihejvioralna terapija. Po preporuci psihijatra, u lečenje se mogu uključiti i medikamenti (mada oni sami često ne daju dugoročne rezultate, a njihovo samoinicijativno korišćenje može ozbiljno pogoršati problem i otežati lečenje!). Dakle, u ozbiljnijim slučajevima se koristi kombinacija psihoterapije i medikamenata i najčešće daju veoma povoljne rezultate. Ukoliko pomenute terapije ne dovedu do željenog ishoda, može se probati sa nekim od drugih modaliteta koji idu „dublje“ u analizu problema. Ali svakako ne treba odustati od traganja za rešenjem jer su ovo problemi koji se danas uspešno mogu tretirati.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *