Ništa nije zabavno dok ne postaneš dobar u tome

ePsihoterapija 20.10.2015. u Self-management, Uspeh

Mnoge talentovane plesačice nikad nisu probale da plešu, a mnoge rođene balerine nikad nisu izdržale više od šest časova baleta. Takav scenario se ponavlja iznova i iznova u životu mnogih strasnih i pametnih mladih ljudi: zainteresuju se za neki projekat, ulože nadljudske napore da počnu da rade to što žele (da nađu školu plesa, partnera za tenis, opremu za mačevanje), da bi nakon par nedelja postali hodajuća skupina izgovora zašto to više nije za njih.

Uverenje da će nam aerobik, joga, ples ili italijanski biti zabavni i opuštajući čim počnemo sa časovima je ovaj svet uskratilo za mnoge sjajne plesače i učitelje italijanskog jezika. Istina je da ništa nije zabavno kad tek počinjemo. U stvari, na početku je veoma teško. Kada tek počinjemo da učimo neki ples, neće nam biti lako, ni zabavno još mesecima. Isprva, naš mozak ne uspeva da zapamti korake. Naše telo ne uspeva da izvede ni onih nekoliko koje je mozak zapamtio. Možda su drugi plesači tu duže od nas, ali to nam ne umanjuje neprijatnost kada shvatimo da od svih u grupi samo mi kasnimo za koracima. Učiteljica plesa ili profesor italijanskog jezika nas možda previše često ispravljaju i nekad izgledaju kao da im nije jasno kako nam ne uspeva. Naše očekivanje da će časovi da nam podignu samopouzdanje i donesu uživanje ni blizu nije ispunjeno. I sve nam se češće dešava da preskočimo čas, u nadi da ćemo sami kod kuće nadoknaditi propušteno i stići svoju grupu. I tako propuštano sve više i svaki sledeći put nam je sve teže da se vratimo, dok na kraju ne odustanemo u potpunosti.

Ako ste se pronašli u ovome, evo jedne informacije za vas: svaki početnik u bilo čemu se oseća upravo tako. Nema plesačice ni sportiste na ovom svetu kome nije tako bilo s početka. Zato većina odustane, jer im nije zabavno. Oni malobrojni znaju da će s početka samo ponekad biti lepo, ali da pravo vreme dolazi tek kad savladaju veštinu. Zato oni stisnu zube i vežbaju, i vežbaju, i onda jednog dana iznenada primete da su napredovali. Mogu nešto što pre nekoliko nedelja nisu mogli. I to ih ohrabri da pokušaju još. Nakon nekoliko meseci već su daleko odmakli od početka i stvari postaju zabavne. Sada znaju da imaju veštinu. Mogu da izvedu ples za svoju dušu. Mogu da odsviraju nešto za sebe ili za nekog drugog. Na treninzima više nisu trapavo slonče i pokreti su im postali elegantni. Znaju da i dalje ne izgledaju naročito lepo dok uče novi pokret, ali uživaju u lepoti starih pokreta koje su već savladali.

Poznavala sam jednu veoma pametnu i svestranu devojku kojoj je bog dao sve što joj treba da bude najbolja u svom poslu. Ali njen doživljaj talenta nikad nije uključivao mukotrpan rad. Rad je ona povezivala sa nedostatkom talenta, a talentovanu osobu je zamišljala kao nekog ko brzo i lako postiže rezultate u svojoj oblasti i ima vremena da prati brojna svoja druga interesovanja. Ako rad nije bio zabavan, to je njoj ukazivalo na nedostatak talenta i pameti. Ona nije bila lenja, već je imala pogrešnu predstavu o uspehu. Ovakvu predstavu je stekla gledajući svoju veoma uspešnu majku, koja je provodila dane uživajući u bojnim svojim hobijima, pratila svoje potrebe i nikad nije izgledala kao da naporno radi. A pri tome je majka bila veoma cenjena u svom poslu. Moja poznanica je verovala da tako izgleda pravi talenat i želela je jedan takav uspeh za sebe. Ne moram posebno napominjati da takav pristup radu devojku nije naročito daleko odveo.

Ono što je moja poznanica propustila da uzme u obzir je činjenica da je njena majka bila starija žena, uveliko u penziji kada je ona počinjala svoju karijeru. Ona nije zapamtila svoju majku kako danonoćno radi, kako doživljava neuspehe i odbijanja jer je bila mala. Zapamtila je samo majku koja uživa u produktima svog višedecenijskog rada. Njena slika o tome kako izgledaju talenat i uspeh nije bila realna.

Pikaso je važnost rada objasnio na svoj način: „Prvo dobro nauči pravila da bi posle mogao da ih kršiš“. Uživanje je gledati profesionalce u nekoj oblasti kako daju sebi slobodu da postavljaju svoja pravila, stvaraju nove koncepte i igraju se sa starima. Oni nekad ostavljaju utisak da ih je baš briga šta drugi stručnjaci kažu. Ako neki koncept njima nema smisla, oni će ga promeniti. Ali oni odlično poznaju svoju oblast. Svaku promenu koju unesu mogu da odbrane. Nakon godina napornog rada, postalo je zabavno.


Pročitajte još:

Feliks Baumgartner o odustajanju i suočavanju sa izazovima
Moć pozitivnog mišljenja – samoispunjujuće proročanstvo
Zamke prokrastinacije
Moć odluke i strategija podsvesnog

Nema komentara | Kliknite ovde da ostavite komentar.

Komentari

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *