Između ćutanja i praštanja

Jedan od najvećih trikova koji je đavo izveo jeste da stvori ubeđenje da se u ljubavnim vezama neke stvari podrazumevaju. Ova fantazija koju partneri imaju u odnosu nekada može da dovede do bolnog i traumatičnog raskida.


Izvor: frenys.com

Sa formalno-logičkog aspekta, ako se nešto podrazumeva onda to znači da nema potrebe da se i naglašava; a kada se o nečemu ne govori, onda kao i da ne postoji. Samim tim, stvari koje se podrazumevaju u vezi, podrazumevaju se samo nama i predstavljaju našu idealnu sliku tog odnosa. Jedino uz pomoć razgovora sa partnerom može se izgraditi kvalitetan odnos.

Međutim, kada partneri ne žele da govore o stvarima koje se za njih podrazumevaju ili o njihovim očekivanjima, veza počinje da se komplikuje. Prirodno je da se partneri susreću sa razočarenjima u vezi, da se idealna slika partnera ruši i da se osećamo tužno kada vidimo da veza ne izgleda onako kako smo se nadali. Često se dešava da osoba koja sebe smatra zrelijom i emotivno stabilnijom u vezi, daje sebi za pravo da procenjuje i „hvata“ greške kod partnera. Te greške nekada ne budu podeljene sa partnerom, već ih osoba pre sačuva duboko u sebi. Na taj način, osoba koja hvata greške preuzima poziciju onoga koji sve vidi, koji veoma dobro zna šta se ovde dešava i onoga koji toleriše i prašta samim tim što ostaje u vezi. Ipak, kazna za partnerove greške ne izostaje: ona može biti u vidu neočekivanih impulsivnih reakcija ili pak potpunog odsustva reakcije. Najčešće metode kažnjavanja partnera su neverstvo, pretnje raskidom veze, uskraćivanje seksualnog odnosa, ravnodušnost prema brigama partnera, ljubomora i kritikovanje.

Ovakav vid funkcionisanja veoma je prisutan i u odnosu roditelj-dete. Imajući neizrečena očekivanja, roditelj vidi da dete greši ali ga pušta nadajući se da će dete samostalno doći do uvida i razrešenja. Umesto da pomogne detetu i (po)kaže mu odmah kako nešto da uradi ispravno, roditelj će tolerisati do svojih granica a onda u frustraciji i razočarenju što dete nije uspelo, reagovati agresivno.

Razlika između partnera i roditelja je ta što partner preuzima poziciju dominatnog tako što oprašta ili ćuti, dok roditelju po prirodi ta uloga pripada. Često se dešava da osoba u toj ćutljivoj toleranciji oprosti brojne greške svom partneru a da pritom onaj drugi nije imao pojma da uopše radi nešto pogrešno. Umesto da praštajući partner prolazi kroz jedan mukotrpan proces (uviđa grešku, prećuti, detaljno razmišlja o tome zašto partner radi to što radi, prolazi „voli me-ne voli me“ fazu, i na kraju ogorčeno prašta), treba da razume da partnerski odnos nije vertikalni odnos. Umesto praštanja korisnije je shvatiti potrebu i ponašanje drugog i razgovarati o tome. Deleći sa partnerom da nešto nije u redu ili da nam nešto ne odgovara, odnos između dvoje odraslih ljudi postaje ravnopravan. U suprotnom, praštajući partner će zauzeti poziciju pametnijeg, moćnijeg i požrtvovanijeg, poziciju roditelja u vezi koji voli ali i kažnjava.

 

Stojan Mišić, diplomirani oligofrenolog(defektolog) i psihoterapeut pod supervizijom. Ima višegodišnje iskustvo u radu sa adolescentima i odraslim osobama. Smatra da svaka osoba dolazi na terapiju sa jedinstvenom životnom pričom i da je uloga terapeuta da podstakne i podrži osobu u potrazi za srećom i blagostanjem.

 

Pročitajte još:

Seks – prepuštanje trenutku
(Ne)komunikacija u ljubavi
Vrste ljubavnih veza
Kada veza nije funkcionalna?

Nema komentara | Kliknite ovde da ostavite komentar.

Komentari

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *