Alternative psihijatrijskoj hospitalizaciji

ePsihoterapija 25.09.2017. u Antipsihijatrija

Antipsihijatrijski pokret ’70-tih je snažno kritikovao medicinski model koji je bio dominantan u psihijatriji, štetne prakse „lečenja“ (kao što je elektrokonvulzivna terapija – terapija elektroškovima), izraženu disproporciju moći između pacijenata (koje „treba izlečiti“) i lekara (čiji autoritet je neprikosnoven). Iako su joj mnogi zamerali da nije ponudila adekvatne alternative za pacijente sa najtežim problemima, ona je zapravo dosta uticala na savremenu psihijatriju kroz uvođenje ograničavanja prisilnog lečenja, napuštanje zdravstveno štetnih praksi, ograničenje dužine hospitalizacije itd.

Međutim, medicinski model psihičke bolesti koji se često svodi na tretiranje bioloških uzroka, dominantno lečenje velikim količinama psihotropnih lekova i hospitalizaciju pacijenta (koji se odvaja od svoje sredine, uz zahtev za povinovanje redovnom uzimanju lekova i praćenju uputstava lekara) opstaje i danas. Kako sve više istraživanja pokazuje da u etiologiji psihijatrijskih bolesti veliku, ako ne i ključnu, ulogu imaju traume, model hospitalizacije u kome pacijent gubi kontrolu (i time se retraumatizuje), ponovo je izložen kritikama.

Pokret „psihijatrije u zajednici“ se odnosi na različite modele koji na drugačiji način organizuju sistem podrške korisnicima, pri čemu je uloga stručnjaka važna ali redefinisana, a korisnici zadržavaju veći stepen kontrole i ostaju aktivni subjekti u društvenoj zajednici. Opisaćemo neke od modela koji su trenutno dostupni u različitim zemljama. Na žalost, ni jedan od njih trenutno nije dostupan u Srbiji.

Otvoreni dijalog – Finska

Tvorac ovog modela tretmana psihoza je Jaakko Seikkula i pokazuje impresivne rezultate. U slučaju krize, stručni tim (koji se sastoji od profesionalaca različitih obrazovnih profila) se u roku od 24h odaziva na poziv i odlazi u kuću osobe u krizi. Organizuju se sastanci u kojima se otvoreno, pred i sa korisnikom i njegovom porodicom (ili već onim koga sam odabere) razgovara o različitim aspektima njegove krize i načinima pomoći. Ovaj pristup ne isključuje upotrebu lekova, ali je ona ograničena, minimalizovana i pristupa joj se u saradnji sa korisnikom. Korisnik sluša i učestvuje u diskusiji, čime se podržava njegova aktivna participacija u kojoj zadržava kontrolu nad svojim životom i procesom pomoći. Rezultati studija efikasnosti ovog pristupa pokazuju impresivne rezultate, što je značajno jer se radi o tretmanu stanja koja se tradicionalno smatraju najtežim za lečenje (koje se uglavnom svodi na velike doze lekova i nezamislivo je bez njih).

Dodatno o ovom modelu možete pogledati na, 1.link, 2.link i 3.link.

Krizne kuće – UK, SAD

Vode ih uglavnom udruženja ili nacionalne zdravstvene službe i nude podršku osobama kojima je potrebno da je dobiju van svojih domova. Nisu organizovane kao medicinske ustanove, imaju stručno osoblje koje je samo podrška, a korisnici zadržavaju pravo na privatnost (svoje sobe koje mogu zaključati), izbor toga koliko će se zadržati i koji će oblik podrške izabrati (ili ne), obezbeđeno im je mirno i sigurni okruženje bez bilo kakve otvorene ili implicitne prisile. Naročito su zanimljive „krizne kuće za žene“ koje su svojim modelom rada organizovane tako da ne ponove strukturno nasilje koje žene inače trpe u patrijahalnoj kulturi i podršku pružaju na način koji je veoma osetljiv na postojanje prethodnih trauma i preživljenog nasilja njihovih korisnica.

Dodatno o ovom modelu možete pogledati na: 1.link, 2.link, 3.link

Soteria model (Soteria houses), SAD

Pokretač je bio Loren Mosher, američki profesor psihijatrije koji se snažno zalagao, a kasnije i razvio model tretiranja shizofrenije na način koji bi bio alternativa klasičnom medicinskom modelu. Insistirajući na humanijem i efikasnijem tretiranju shizofrenije, razvio je model centra nalik na kuću (a ne bolnicu) u kome lekovi ne koriste uopšte ili se koriste minimalno. Izbegava se stigmatizacija, a korisnici zadržavaju mnogo više kontrole nego u tradicionalnim psihijatrijskim bolnicama (koje opisuju kao nasilne, autoritarne i prisilne).

Dodatbo o ovom modelu možete pogledati ovde.

Svi prethodno opisani modeli se odnose na podršku ograničenog trajanja ljudima u akutnoj krizi ili prvoj psihotičnoj epizodi. Kada je u pitanju podrška osobama sa hroničnim stanjima, sjajan model predstavlja jedna vrsta porodičnog smeštaja. Porodica-domaćin ima supervizijsku podršku stručnjaka (ali ne neka posebna profesionalna znanja).

Porodični smeštaj, Švedska

Sjajan film o ovom modelu u Švedskoj se može pogledati ispod.

Grad kao terapijska zajednica, Belgija

Jedan oblik porodične podrške jeste i belgijski gradić Geer, čiji stanovnici imaju viševekovnu tradiciju prihvatanja i organizovanja neke vrste porodičnog smeštaja za osobe sa hroničnim psihijatrijskim problemima. Oni se zovu gosti (ne pacijenti) i često dugo ostaju da žive u porodicama-domaćinima. Fascinantnu priču o ovom gradiću, njegovim stanovnicima i gostima možete pogledati ovde.

Iako se za antipsihijatrijski pokret ne može reći da je bio homogen i imao jasne i jedinstvene zahteve, oni su često bili usmereni na autoritarnu strukturu klasičnog medicinskog tretmana psihijatrijskih stanja i zahtev za zatvaranjem bolnica te potpuno napuštanje upotrebe psihotropnih lekova. Savremeni modeli psihijatrije u zajednici su, čini se, uspešnije objedinili razvoj praktičnih modela koji uvažava potrebu za podrškom, ali stručnjaci imaju radikalno drugačiju ulogu, korisnici mnogo veću autonomiju i kontrolu, a „tretman“ nije bolničko/medicinski već se odvija u zajednici. Upotreba psihotropnih lekova nije skroz napuštena jer oni svakako imaju određene kvalitete, ali se koriste minimalno, kratkoročno i bez (implicitne) prisile. Naročito je značajno što su mnogi od ovih modela pokazali veliku efikasnost u praksi, sa najtežim psihijatrijskim problemima, uz smanjene finansijske troškove (u odnosu na tradicionalno duge i skupe bolničke hospitalizacije). Mnoge od njih vode udruženja građana i organizacije koje nisu medicinske, ali sa njima usko sarađuju. Svakako bi bilo zanimljivo istražiti mogućnosti primene nekog od ovih modela u našoj sredini.

 

Jelena Zulević, MSc, doktorantkinja kliničke psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i sertifikovana psihoterapeutkinja. Snažno veruje u integrativan pristup. Predstavila mnoge inovativne pristupe u našoj sredini kao što su terapijske zajednice u tretiranju bolesti zavisnosti, upotrebu životinja u psihoterapiji i obuku profesionalaca za rad sa marginalizovanim identitetima.

 

Pročitajte još:

Alternativne vizije ludila: Antipsihijatrijski pokret
Održana tribina “Institucija i sloboda”
Stanari ludnice – Rozenhanov eksperiment

Nema komentara | Kliknite ovde da ostavite komentar.

Komentari

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *